Tango in Harlem

Dobrodošli na moj blog


12.11.2018.

It is all about SUTRA.

Biti ili ne biti. Biti. Bit će zanimljiv dan. Ponovo se moje odluke kose sa mojim snovima ali ponekad nam život servira neke prilike i ko sam ja više da znam šta je najbolje za mene. Neka On gore posloži. Ovaj put ne idem protiv vjetrenjača.

12.11.2018.

Nedjelja je za mene.

Dobitna kombinacija: vreo tuš, prozračena hladna spavaća soba, i jorgan. Još uvijek sam u nekom stand by stanju. Slagala bih kad bih rekla da nije moja zadnja misao pred san. Ali nije to misao o nadi, o budućnosti, već moj mozak pokušava realizovati šta se sve desilo, o prošlosti. A desilo se mnogo. Vjerovatno najgore što se djevojci ili ženi može desiti. Od njega sam dobila sva zla servirana na dlanu, od laži, prevara do nekih trenutaka koje ne mogu ni izgovoriti niti napisati. Najviše zla, naposljetku, dobila sam od njega koji je znao najljepše pričati o ljubavi. Od njega koji je za svako zlo imao opravdanje: volim te. Čudne su to "ljubavi" i ta sorta ljudi. Čudni su to karakteri i možda zato ga ne mogu niti shvatiti. Iz nekih ljudi ne možete izvući dobro jer su u svom crnom svijetu i od takvih reći ću vam: bježite ili ćete postati njihove marionete za hranjenje ega. Uspjela sam otići iz cijele te njegove predstavi. Ali izgorila sam. I sada sam naprosto toliko prazna, da ne kažem ravnodušna. Razočarana da kažem, značilo bi da smatram da su svi poput njega. Ali nismo. Ja nisam. Nikad ne bih mogla kleti se nekom u ljubav i u isto vrijeme ga varati. Nikad ne bih mogla u naletu ljutnje gledati ga s mržnjom i.....nije vrijedno niti pisanja. Vjerovatno mi je ovo bila životna lekcija. I tako dođe vrijeme kada volite više uspomenu na ljude nego te ljude. I dođe vrijeme kada loše uspomene postanu vaš film koji gledate pred spavanje. I obično na istoj strani su onaj koga volite i sve što ne volite. Ali dosta s crnilom. Dobra stvar danas je što sam konačno kupila novi laptop, na "tač". Kupit ću i novo srce i tad ću bit u full-u. Laku noć.

11.11.2018.

Bezuslovno

Danas me prijateljica zamolila da joj pričuvam malenu starosti tri godine. Već nakon sat vremena igranja sa kamionima po stanu, predložila sam joj da idemo u igraonicu. Nakon što mi je obećala da će me slušati a da ću joj ja zauzvrat kupiti što god želi, krenule smo u akciju. Prvi problem je kad smo došle do auta, i ona ne želi da sjede osim na sjedaljku koju ja nemam. Na to nisam mislila, ali zato malica od tri godine zna šta je zakon. Sjetim se da komšinica ima dijete pa odem lijepo i zamolim je da mi posudi sjedaljku, na sreću brzo smo riješile stvar. Stigle smo na odredište. Desetak mališana koji jure na sve strane i moja malica i ja. Obzirom da je sramežljiva pruži mi ruku i reče da idem s njom u igraonicu. Svučemo obuću i krenemo u avanturu. I tu nastaje drugi problem. Da bi došla do tobogana mora se popeti uz nekakve gumene stepenice, i ona se naravno plaši. I šta drugo nego joj pokazati kako se popeti a da ne padne. Korak po korak, drži za mrežu i lijepo se popnemo obje. Zatim se obje i spustimo niz taj tobogan dužine od 2 metra koji je uspio podnijeti mojih 60kg. Naravno sva djeca bulje u mene jer sam tu već "najveće dijete". Na sreću malica se već oslobdila i jurca samo po milioniti put niz tobogan. Ja je dočekujem. Nakon sat vremena već je posmatram sa strane. Sa svakim spustom uzvikuje :oće ponovo. U tom trenutku jedan mališan od neke dvije godine oskliznu se i pade u mojoj blizini. Podignem ga i kažem mu "bebo sve je dobro". On se smije a u tom trenutku je već i njegov otac tu i grli ga. Mali nastavlja da se spušta sa mojom malicom koja već se dovoljno ohrabrila pa se spušta na glavu. i "oće ponovo". Mališan koje je prije par trenutaka pao svaki put kada prođe pored mene izgovori:"doblo je bebo". Shvatih kako mu je značajna ta riječ bebo. Ubrzo mi prilazi i pita me jesam li ja mama njegove drugarice, jer djeca brzo postaju drugari. Kažem da nisam i da je njena mama na poslu. Onda mi on kaže da je njegova mama na nebu. Tu sam ostala nepomična i nijema i činilo mi se da traje vječnost. Šta ako je negdje u njegovom kratkom sjećanju ostale urezane riječi "bebo" jer ga mama tako zvala. Ne znam, pomilovala sam ga po plavoj kosici i rekla da ga njegova mama gleda s neba kako se igra. Zaagrlio me veselo i odjurio zatim na tobogan. Moja malica je slušala, nakon dva sata igranja odlučile smo ići kući. No obzirom da sam je obećala voditi u Mercator, pitala sam je šta želi da joj kupim. Sva odlučna reče "kisobran". Zastanem, gledam je i kontam kakav kišobran. Ali ona hoće i hoće kišobran. Ajde kontam, oni barbi rozi kišobrani, pa je odvedem pravo među igračke, ali ne ona ne želi taj kišobran. Pitam je onda da li se to jede. Konačno dobijem pozitivan odgovor. Odvedem je među čokolade i nakon pretraživanja svih polica ništa slično kišobranu ne mogu da nađem. Konačno ona ushićeno vrišti i pokazuje prstom "kisobran". Zapravo bila je to kutija u obliku piramide puna nekih čokoladica i ne znam kako je uspjela povezati tu kutiju sa oblikom kišobrana. Nakon što smo ubacile sve moguće boje "kišobrana" sretne smo otišle kući. Ona se naposljetku vratila svojoj mami a ja svojim mislima. Potrebno mi je dijete u životu. End.


<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
240

Powered by Blogger.ba